I ide tako dan za danom, ide joj dobro, dan za dan. I, onda dođe noć, ni po čemu posebna, nikakvih znakova upozorenja, noć kao i svaka druga. Usne, i sanja, ne zna što. Budi se, vani je još mrak, u sobi nemir. Samo srce tuče jako, čuje ga, odjekuje u sobi. Spušta promrzle noge na pod, ne nalazi papuče, ne paleći svjetlo tetura u dnevni. Cigarete su negdje na stolu, upaljač pokraj njih, tako je ostavila sinoć. Samo jedan dim, samo taj prvi dim. I bit će lakše.
Nalazi kutiju, pripaljuje, ovisnički, očajnički vuče taj prvi dim. Otresa glavom, kosa joj se prilijepila za mokre obraze. Dio nje u jezivoj tišini vrišti: NE!…dio nje želi da se sjeća, da proživi svaki trenutak opet i opet.
…i vrijeme se zaustavlja, pretače se unatrag.
Druga neka noć, i druga neka soba. Sivi oguljeni zidovi, razbijene neonke na stropu. Plastične, oguljene stolice ispod velikog prozora. Sve bolnice su iste. I, vidi sebe.
Kleči na prljavom podu neodređene boje, noge su je izdale, ne slušaju. I ne može zaustaviti suze, baš kao noćas. Bez jecaja, bez glasa. Rukama drži utrobu koju joj netko nevidljiv užarenim kliještima čupa van. Ljulja se naprijed-natrag ne bi li utekla nevidljivim zvijerima koje joj otkidaju komade mesa. Ne može da diše…ogroman netko sjedi joj na plućima.
I znala je da će doći, znala je da je neminovno. I, mislila je da je hrabra, jaka, i spremna. Nije bila. I nikada biti neće.
Cigareta joj dogorijeva među prstima.
Bit će još ovakvih noći, zna to.