Ovaj svijet je prepun mržnje, ovaj svijet je prepun zla, mada sve je tako lako, kao jedan, jedan, dva.
Ovo osjetih na najvećem organu ljudskom prošli tjedan. Od nekoga koga čak ni ne poznajem. Količina zla, jada i čemera koja se ne viđa često, zamišlja još rijeđe, a osjeti…nadam se jednom i nikad više. Svi mi imamo svoje sive i crne dane, nitko nije bez mane, tko može reći da nikad nikoga uvrijedio nije nepromišljeno izgovorenim riječima?! Ljutnje smo puni svi, život sve manje životom biva, životarenje od danas do sutra je u điru. Pa opet, nije govor ono što nas čini ljudima, ljudskost je za ljude. Neljudskost za fukaru. A fukare sve više, jbg.
I nije me ljutnja držala dugo, mada pomislih u trenutku, vratit ću, duplo. Dva Jacka i tri cigarete poslije nekako mi žao došlo, tuga me ulovila. Zbog Fukare, i za Fukaru. Nije svaki čovjek ljud. Odmahnem rukom, nema vraćanja, zaboravi. Ne mogu se spustiti na taj nivo, nikad nisam i nikad niti neću. Ja nisam bila zakinuta ni u čemu. Nitko me nije šutirao od nemila do nedraga. Mezimče u oca i majke i braće i sestara redom. Ljubavi nije falilo, ni ičeg drugog kad smo već kod toga. Odmahnem rukom još jednom.
Vraćam se doma noćas, nakon pizze i skoro metar piva, s dragim ljudima. S velikim LJ. Ne pušim dok vozim (nemoj da mi netko ovo pogrešno iščita!), ali zapalim cigaretu da se usporim, noga na gasu preživahna, smijem se još uvijek. Uživala u društvu. I sjetim se Fukare. Posjela bih je u društvo, s nama, pustila je da gleda i sluša, da osjeti, da nasluti, da se nasmije smijehom koji protresa cijelo tijelo. Moguće u nekom kutku još djelić ljudstva postoji, moguće da se udaran sa raznih strana samo pritajio, moguće mu topline treba da se odmrzne. Odbijam vjerovati da ga rođenjem nije ni bilo. Ne rađaju se ljudi bez ljudstva.
Čak se ni neke životinje ne rađaju bez ljudstva, kako bi onda ljudi?!