“Ovaj svijet je prepun mržnje, ovaj svije je prepun zla, mada sve je tako lako, kao jedan, jedan, dva.
Ovo osjetih na najvećem organu ljudskom prošli tjedan, od nekoga koga čak ni ne poznajem. Količina zla, jada i bijede koja se ne doživljava često, zamišlja još rijeđe, a osjeti…nadam se jednom i nikad više. Svi mi imamo svoje sive i sivlje dane, nitko nije bez mane, Tko može reći da nikad nikoga nije uvrijedio nepromišljeno izgovorenim riječima? Ljutnje smo puni svi, život sve manje životom biva, životarenje od danas do sutra je u điru. Pa opet, nije govor ono što nas čini ljudima, ljudskost je za ljude. Neljudskog za fukaru, a fukare sve više, jbg.
I nije me ljutnja držala dugo, mada pomislih u momentu, vratit ću, duplo. Dva džeka i tri marlbora poslije , nekako mi žao došlo, tuga me ulovila. Zbog Fukare, i za Fukaru. Nije svaki čovjek ljud, odmahnem rukom, nema vraćanja, zaboravi! Ne mogu se spustiti na taj nivo, nikad nisam i nikad niti neću. Ja nisam bila zakinuta ni u čemu, nitko me nije šutao od nemila do nedraga, mezimče u oca i majke i braće i sestara redom. Ljubavi nije falilo, niti ičeg drugog kad smo već kod toga. Odmahnem rukom još jednom.”
Sjetila sam se ovog posta jutros, pisan prije nekih desetak godina. Okidač – Otvoreno pismo Plenkovićevoj kćeri, Vedrana Rudan. Mada gđu Rudan odavno ne čitam, kombinacija slabog želudca, dobrog ukusa i jednog susreta s pomenutom, opremljena peptoranom i sodom bikarbonom u ogromnim količinama odlučih rizikovati jutarnju kavu i pročitati dvojbenu kolumnu. Objektivnosti radi. Koja je zatučena na smrt u prvih šest – sedam rečenica pročitanog.
I…samo tuga. Bez ljutnje. I mučnina od tuge.
Župan Tomašević možda zlostavlja svoju suprugu, nekoliko puta punoljetnu, i po svim mjerilima sposobnu da se bori sama za sebe. Vedrana Rudan zlostavlja nedužno dijete koje još godinama neće moći da joj odgovori na njeno “pismo”. Od glasnogovornice tlačenih do tlačitelja. Od zaštitnice slabijih do zlostavljača. Kapa do poda “pravednice”, nadmašila si samu sebe!!! Dno dna kod tebe dobija novo značenje.
Prisilim se da pročitam i komentare, ljudski su, ljutiti. Neki predlažu sudske, neki terapijske mjere… Ja bih…
Sjetim se veselice od neku večer. Obitelj i prijatelji, zadirkivanje, smijeh, pizza, skoro metar i po piva.
Ja bih je posjela s nama, pustila je da gleda i sluša. da osjeti, da nasluti, da se nasmije, da joj smijeh protrese cijelo tijelo, moguće u nekom kutku još djelić ljudstva postoji, moguće da se udaran sa raznih strana samo pritajio, moguće mu topline treba da se odmrzne. Odbijam vjerovati da ga rođenjem nije ni bilo, ne rađaju se ljudi bez ljudstva. Čak se ni neke životinje ne rađaju bez ljudstva, kako bi onda ljudi?!