Ne osjećajući se baš spremno i poletno posljednjih dana zaobilazila sam temu velikog čišćenja i bavila se sasvim nevažnim i trivijalnim dnevnim kolotečinama, ustaljenim navikama, i nadasve, držanjem nogu na stoliću ispred teveja. Ponekad s lapom u krilu, najčešće s cigaretom u zubima, i nikad, ali baš nikad s viklerima na glavi. Na stranu to što te iste viklere zamotati ne znam jednostavno u zadnje vrijeme nisam kovrdžava. I odgovara mi. Flet raspoloženje, flet kosa.
Pratim Lucifera. Ne Njega osobno, seriju ekipa! Mada…
Na trećoj sezoni sam. Još nisam došla do devetog kruga pakla, ili ja bar mislim da nisam. Što je subjektivno. Po onome što osjećam kad ga vidim, moguće i da sam u jedanaestom, hot, hot, hot do isparavanja i lokvice na podu. Ili tek u šestom recimo. Potpuno sam zbunjena. Ili sam Lucifer glavom a da ni ne znam! Ili gora od njega što je već misterij jer me sva tumačenja zbunjuju i ne znam kome da vjerujem. Niti kome bih odgovarala ako se ipak ispostavi da jesam. Gora.
Mučeći se tako merlotom i visokim, zgodnim, crnomanjastim predstavnikom podzemlja, pokušavam svoj život staviti na vagu i skontati na koju stranu bi prevagnula. U kom smjeru bi me odvagnula. Da i za trenutak povjerujem da postoji, gdje bih otišla? Čime se računa, koje vrste su utezi? I ništa manje važno, gdje ja sama mislim da pripadam?!
1.Realno, odavno sam prekršila većinu pravila, ako ne i mjeru. Makar su me za to optužili nebrojeno puta. Al’ opet, tko od nas nije, realno?!
2.Poroci mi nisu strani, u većini sam i više nego dobra! Iskustvo čini čuda, ponavljanje je majka znanja. Iako, ruku na srce i bez iščekivanja himne, poznajem dovoljno njih koji su i bolji od mene u tome. Porocima, jel’.
3.Pod 3…pod3…”Put u pakao popločan je najboljim namjerama”. Ova krilatica me plaši više i od samog vraga. Svjesna toga da se svako jutro budim s najboljim namjerama…moguće je da već jesam u paklu!