Kad smo kod paralelnog svemira, teorije struna, i sl. znanstvenih zvizdarija koje se ni ne trudim da razumijem s ovih par preostalih sivih ćelija koje još funkcioniraju, dokle će ne zna se, djelić te priče mi se grčevito prijemčio između obrva. Da ne kažem uhvatio korijenje među izraslim panjevima. Onaj dio, u kojem po tim teorijama, uporedo u istom vremenu za prostor nisam sigurna, živimo još nekoliko života. Različitih života. Možda čak i smislenih, korisnih, upotpunjenih, sređenih, _______(popunite crtu kako vam odgovara).
Ne mogu da se otmem dojmu, da mi se u jednoj od tih struna, dok ležim na kauču u mom pinkiš dnevnom i gledam Legende o jeseni, Bred igra uvojcima i mrsi moju plavu kosicu, a ne obrnuto kakvu trenutno imam želju. Nakon dvije čaše žlahtine toliko sam se ufurala da mu osjećam duge prste iza moga uha, sve s manikiranim noktima. Nakon treće, kunem se da ću osjetitit i one tople pune usne na ramenu. Nakon četvrte će mi bit malkice žao štu mu ne osjećam i druge dijelove tijela, al tad ću vjerojatno krenut na petu. Čašu. Žlahtine. Pa će mi bit svejedno, jer neću osjećat ni svoje dijelove. Vjerojatno ni kauč. Potpuno utrnula što je i bio cilj u ovom svemiru, životu i trenutku.
Zar nam ne treba svima to ponekad?!