Hajde da apsolviram ove moje margarite, za neupućene i neinformirane. Ostala sam dužna a ne volim dugovati, poslije ovoga neće biti nesporazuma tipa “zovi samo zovi”. Nemojte da vas prevari osmijeh, uvijek je tu.
Krevetna posteljina u rasulu k’o Krbavsko polje nakon boja, što me ono mučilo sinoć da nisam mogla zaspati?!
Ljutnja je moje najgore životno iskustvo, kontra sebe i kontra drugih. Kontra Splita nemam ništa. Dobar-bolji-nu me je vodič, više nego aksiom, ne dajte da vas zavara plava glava. Boja je samo prividno omekšala fizionomiju. Ono što ja tražim je odavno nađeno. Od iste mene. I izgubljeno toliko puta da sam zatvorila račun. Otvorila ured, izgubljeno-nađeno.
Al’…na početak.
Ponoćne margarite su ritual, tradicija. Ponoćne margarite se dozivaju kad nešto debelo ne štima, ili kad još deblje štima. Kad život izgubi smisao i svrhu…ili kad ga nenadano nađe. Kad nemamo odgovore ni na jedno pitanje ili imamo odgovore na nepostavljena pitanja. Kad otkazuju kompasi. Kad nema slamke spasa na vidiku. Ili, kad vidik puca do beskaraja plav i smislen. Ponoćne margarite su zatvorenog tipa, rezervirane, nema naknadnih i neočekivanih pozivnica. I nema partibrejkersa. Nikad. Speš’li ne oskudno odjevenih. Poznavaoci moga lika i djela bi to trebali znati. S naglaskom na djelo, lik i nije nešto bitan. Lik je ipak prolazan.
Na ponoćne margarite pravo i obveza se stiče po rođenju. Krv se računa. Opredijeljenje s tim nema veze kao ni lanjski snijeg.
Muški rod isključen po defaultu, osim onih koje sam ja rodila. Dragi prijatelji će shvatiti, dragi prijatelji znaju. Ponoćne margarite se ne diraju.
Za neupućene.