Nije me bilo neko vrijeme. Nisam sigurna ni da me sad ima. Bar što se pisanja tiče.
Ušla mi u uho jedna grčka pjesma i ne popušta! Sve zajedno s dvije lijeve noge uvijam i zavijam između šanka i kuhinje, zapnem žešće za stolicu al’ ne pometam. Seka me gleda kao da mi treba hitna medicinska pomoć a ja joj najcrnje slutnje potvrdim zavijajući svakako, samo ne milozvučno, na nepoznatom jeziku…eseeenaaaa monoooooo… I dodam pogled. Zanosan il’ zanesen, ne mogu se sad odlučit. Seka šuti.
Ovo uvijanje je dobro za trbušnjake koje u zadnje vrijeme vježbam samo dok sjedam i ustajem. Sve ostale aktivnosti su u mirovanju. U zen fazi sam. Samo čilam, što bi rekao moj sin. Ne sumnjam u snove, samo u ljude. I, s osmijehom blage retardacije pratim dokle su spremni ići kad pomisle da su ti našli slabu točku. Koliko moje “pristala sam bit ću sve što hoće…”, izaziva njihovo “dobio sam prst, mogla bi i ruka iz ramena…”.
Za nekoga tko me zbilja poznaje, nebuloza ove vrste trebala bi biti jasna koliko i ljetnje računanje vremena. Ne spavam ni kad spavam. Al’, nisam ja te sreće. I, dok ameba sjedi preko puta mene i medi, ja se, sve sa retardiranim smješkom ufuravam u sliku di je cipelarim, puštam joj krv nemilice i ne dam joj da jauče! Amebi. Nikad ne ostajem dužna, i u dobrom i u lošem. De Sade bi se ponosio. Seka bi se ponosila malo manje. Socijalna služba bi mi oduzela djecu da znaju kakve slike u glavi me opuštaju. Amebe ne bi ništa, ne kontaju ionako.
Uglavnom, u fazi sam skidanja tijesnih cipela.