PZOVP (14.05.07.)

Granica k’o granica, čak ni ne liči na granicu, samo most na kojem vam sa svake strane traže dokumente, a koliko sam često tamo u zadnje vrijeme, čak ni to. Vidi ekipa auto, pa samo mavaju uz osmijeh i obavezno -Nije vas dugo bilo, od prošlog vikenda a??-. Prelazim most, i ovi s druge strane odmahuju rječitim pokretom -Evo nje opet-. Ni prometnu više ne traže, mogla bi i ukradeno auto provest. Možda. Kol’ko sam sposobna za kriminalne radnje… Al’ nije tema.

Meni nepoznatim uzrokom i tehnikom, ta granica mijenja stanje svijesti. Svi problemi, more i brige ostaju na drugoj strani, kao tehnička roba za carinu, pohranjeno negdje u skladištu, bez reversa podižem na povratku. A onih osamsto metara do kuće prije nego se isparkiram. trubim neprestano i odzdravljam na sve ruke koje mašu na pozdrav, čak i one koje me ne poznaju ali mašu hrvatskim tablama jer im je neznamkoji stric nekad prije tri’est godina radio u Rijeci i slao razglednice. Pamte to pokoljenja. Iskrcavam stvari, kojih ima kao da je seoba Slavena a ne vikend kod majke, uz obaveznu susjedu (u stvari komšinicu), koja je počela pričat prije nego je auto i stao, i nastavit će još dugo nakon što smo mi već debelo u stanu i pijemo kavu. I podmladak je sa mnom, i oni koje sam rodila i oni koje nisam, al’ ko da i jesam. A Mila redovno kaže da je tetka rodila, pa tehnički… E, ni ovo nije tema!

Istu večer, podosta kasnije, kad sam već pozdravila i odzdravila svima, navratila u sve tri od tri najdraže kafane, apdejtala novosti i tračeve, krenula kući na zasluženi odmor duše i tijela, naletim na mlade i nadobudne. Milo Dijete, Mila i Mile. Časte cugom kažu. Koju ću ja morat platit ko da gledam. Sve pet, mogu im majku opsovat kad se sjetim, sve troje me zovu mama. Makar sam dvoje od njih trebala u tom slučaju rodit s nekih desetak.

Posjedamo u bašču kafane, kraj fontane, koja mi blagoglagoljivo žubori u lijevom uhu trenutno izazvavši neke potrebe. Zovem konobara i tražim da mi kaže koliko točno koraka ima do aborta.

Abort?, čega?? –

Ebateled kako čega?? Ćenife!!-

Ćen…??? Mooolim?? –

Hale, hale!!, tele jedno nepismeno!! – i demonstrativno frknutog nosa raspalim u zahod. Djeca proplakala.

Nekoliko sati poslije i nekoliko tura zatim, u visokom stupnju (ne trudnoće zaboga!), onog vrlo veselog raspoloženja u kojem vam hidrant kraj ceste neodoljivo liči na Milosku Veneru odlučim se pridružiti osnivanju podružnice vrlo raširenog Pokreta, shvativši da koliko god se ja klonila politike, ista se neće kloniti mene. Dakle, mojih 3M mi ponudiše mjesto u osnivačkom odboru i ja prihvatim objeručke. Tim prije što su mi ponudili mjesto u samom vrhu, mjesto počasnog precjednika. Jos nisam načisto jel’ to zbog štovanja mojih godina i zasluga il’ samo radi toga što plaćam račune, svejedno mi bilo toplo oko srca. Osim toga, program i politika Pokreta mi se učiniše kao viza za budućnost za ove naše napaćene prostore, jedini pravi put za našu  djecu, i osjetih se čak prozvanom da pomirim trenutno zaraćene frakcije u Pokretu. Dva umjerena M-a versus jednog radikalnog M-a, što bi prevedeno na vama razumljiv jezik značilo otprilike slijedeće.

U našem Pokretu Za Oslobodjenje Vrtnih Patuljaka, u samom vrhu dapače, došlo je do opasnih razmimoilaženja. Umjerenjaci Mila i Mile su za ostavljanje istih po šumama i proplancima pitoreksnim, po oslobođenju naravno, dok je Milo Dijete, umjetnička duša šta da pričam, za vezivanje, Patuljaka jel’, za najbliže drvo do dobijanja otkupnine.

U ovom trenutku, sve što mogu priopćiti za javnost je da suprotstavljene strane mogu dobiti za stol!! Nitko se ne opire razgovorima, pogotovo ako stol nije prazan. Jedino što se pouzdano ne zna je dokle će pregovori trajati, ali moja slobodna procjena je do nestanka zaliha na šanku.

P.S. Što se bakinih Patuljaka tiče moram napomenuti da je postignut kompromis. Isti neće biti dirani sve dok baka uredno isplaćuje džeparac.

P.P.S. Što se onog umazanog patuljastog jadnička s Keja tiče, znat ću di je čim skontam koja ga je frakcija maznula u jutarnjoj magli. Zasad nijedna strana ne preuzima odgovornost.