Ne mogu ja to tako. Imaš blog, ljudi traže da pišeš, imam potrebu da pišem…i pišem. Ali ništa ne puštam van. Milijun tekstova, javno ni slova, sad se već i ja pitam u čemu je problem. Na drugoj boci vina jedino što vam treba je malo razumijevanja. Svi imamo svoje probleme, osim toga, živimo u problematičnim vremenima. Osim svojih, imamo i sve probleme ovoga svijeta trenutno, jer, ne možete biti online ovih dana i ne razmatrati suicid kao jedno od legitiminnih sredstava za razrješenje sveopćeg svjetskog ludila. Makar za sebe. Makar ovog trenutka.
I, idemo dalje. Uvijek se trudim da idem dalje, uvijek sam sebe smatrala jakom. Uvijek sam smatrala da imam sistem, način, da se izborim sa mislima koje ne pitaju koje je doba dana. Da ih ostavim za…sutra.
I, onda te Sutra pogodi u glavu iz poluokreta, vibririjaći sound raspršavajućeg efekta s gelerima u mozgu. Moje prvorođeno. Primakao se dan kojeg se užasavaš. “Sve će biti u redu”, je mantra koju ponavljaš. Koliko vjeruješ u nju, toliko te nije ni briga, za mantru, jer u sebi nosiš vjeru moćniju od neba i zemlje, moćniju od vremena, …i nevremena. Moćniju od raja i pakla.
Ja sam majka. Ja mogu sve.
P.S. Ponekad, često…ono što ne mogu da kažem, napišem.