Zagušena priznanicama, uplatnicama, obavijestima o onome i ovome, opomenama, napomenama, nepročitanim novinama, reklamnim letcima i papirčinama svake vrste boje i formata, natankana dobrom dozom volje danas odlučih da uvedem red i poredak u sve ladice i pregratke.
-Jawohl!-, odvergla Milo Dijete i odvede brata po zapovijedi na čisti zrak, ostavljajući me na podu okruženu kavom, cigaretama i hrpama svega i svačega a u stvari ničega. Više od polovice ovog smeća je odavno trebalo biti u kontejneru. Imam razrađeni plan, budem li ga se držala na konju sam, makar nisam ban. Ladica za plaćene račune, druga za neplaćene koje svakako treba platiti jednom. Crna vreća za neplaćene koje nikad ne namjeravam platiti (kazne za pogrešno parkiranje, možda ih pojede sistem) i crna vreća za – ostalo. Pod “ostalo” idu davno istrošene duraselke (ko bi rekao, čak ni one ne traju vječno!), nepouzdani upaljači, kovanice svih svjetskih valuta (ko zna kad ću opet tamo), nekakvi konci za šivanje koji definitivno nisu moji jer se na bavim tom slobodnom aktivnosti, polomljene Juniorove igračke, prazne kutije Voltaren kreme, sasušeni lakovi za nokte, tabakera – damska(!)…krš i lom uglavnom.
Ajmo dalje, palim još jednu i uzimam u ruke hrpu vizitki. Da vidim koga želim da vidim a koga da recikliram. Sorry Miss Blanchford, Milo Dijete odlučilo se za školu na drugom kraju svijeta, Montanu ćemo vidjeti neko drugom prilikom. Damirić ok, trebat ću opet novo auto jednom. Disckart indoor karting!…žmireći bih ga našla odem li opet na Istok. AM studio, ne friziram se više tamo, Night Club Luna, Night Club Luna…
Sklapam oči, nisam tu i nisam sad. Drugo vrijeme, drugi prostor, drugi svemir. Umorna noć. Teška noć, nepodnošljiva. Jedna od onih kojima ne vidite kraj a od početka je prošla vječnost. Jedna od onih kad dišete po navici i inerciji i jedna od onih kojih se s osmijehom možete sjetiti samo s vremenskim pomakom. Leđima okrenuta filipinskom bendu vrtim čašu na stalku dok cosmo u njoj ne zapjeni i bojim se da neću moći odoliti porivu da mlatnem T. koja unedogled veze o oženjenom talijanskom gadu s kojim se viđa. Pere me nostalgija. Ne ona bezazlena i skoro ljekovita, kad o svima doma mislite s osmijehom, kad su svi dobri i dragi i zaboravite im mane, kad vam jednosobna štalica izgleda kao kućica iz bajke naspram hladne stančuge u kojoj trenutno vegetirate i kad mamino krilo nije samo dobrodošlo već je želja koju spominjete u pismu Djedici s bijelom bradom u crvenom odijelu.
Ne ta. Pere me ona druga vrsta koja ima kandže i oštre zube. Doberman-zube, tigar-zube. Ona vrsta koja rije po utrobi, izazviva stvarnu bol, stvarnu mučninu, mrtvačko blijedilo i oduzima dah. Ona vrsta zbog koje imate napade panike i u dva ujutro zovete Lufthansu da pitate kad je prvi let za doma jer osjećate da ako ne odete taj tren, nikada više otići nećete. Ona vrsta u kojoj vam onenightstand ne izgleda patetično, jer je jedini koji bi vam mogao pomoći trenutno u Koreji. Ona vrsta u kojoj mrzite Koreju i želite da propadne i ona i sav bankarski sistem u kojem on radi.
Otvaram oči, stišćem komad crvenog kartona u ruci, Night Club Luna, i ne sklapajući oči čujem mu glas neke druge noći.
–Sweetie, did you miss me?-
(17.04.2007.)