Skroz čudna stvar. Kako me neka glazba baci u vremenske rupe i sjeti na neka davna događanja. Kao i miris, pretpostavljam. Trenutak…zamrznut u sjećanju.
Imala sam dobrih 39 kad sam prvi put probala travu. Ionako van vremena i prostora, nezauzdana i nezaustavljiva, plašila sam se dodatnih stimulansa smatrajući da me samo mogu uvesti u još veće nevolje. Ako i pravim gluposti, ne želim da okrivljavam nikoga i ništa drugo za njih. Moto koji me prati i danas.
Uglavnom, došla iz Šangaja gdje sam tad živjela, opijena lakoćom postojanja i jednostavnošću življenja u malom gradu gdje su mi živjeli roditelji. Smatrajući se dovoljno zrelom za iskustvo takve vrste, povukoh svoje prve dimove i nađoh se na oblaku. Nedodirljivom. Osim par neprimjerenih, ali istinitih primjedbi o osobama u mom društvu…samo smijeh. Opuštena, nasmijana, životnih istina puna i neopterećena ničim. Svidjelo mi se. I krenem doma, i nitko ne nađe za shodno da me informira o povratnom udaru. A išlo je orprilike ovako…
Neartikulirano otvaranje vrata, upadanje u spavaću sobu roditelja…
Mama: Dušice, šta se desilo?!
Tata se u istom trenutku ustaje iz kreveta, mama me prepipava da nađe moguće ozljede (profesionalna deformacija, medicinska sestra), oboje ispred mene, a ja kažem:
Ok, kako ste oboje budni ispred mene, ajd’ mi sad pjevajte „Od Vardara pa do Triglava!“
Bolje da sam umrla!
Slaviša (tata), kaže Štefici (mama):
Makni mi je s očiju da je ne ubijem!!! (tata lovac, dvije puške iza vrata njihove spavaće sobe)
Jutarnja kava, da ne dužim, upotrijebih sve prednosti najmlađeg djeteta da se izvučem, tata bješe smrknut k’o gradonosni oblak. I jesam, osmijehom i statusom, ionako su mi uvijek opraštali sve.
Ova noć me podsjeti na to…miris trave valjda, šta li…