Selo moje malo je baš onakvo kakvo bi i trebalo biti, ni bolje ni lošije nego ga znam, puno “ciganluka” što bi mostarci rekli. Nisam rođena ovdje, nisam ni odrasla, svejedno, osjećam ga punim plućima…i srcem. Morate imati senzor za takve stvari, a ljude prihvatati sa svim njihovim manama, koje negdje u konačnici i nisu tako strašne. Priče, od kojih u startu morate odbaciti pola, čak i ako vam priča rođeni brat onoga o kome se priča, su svakodnevica uz jutarnju kavu. Svatko svakome bi da napakuje nešto, makar zato jer mu je prije dvadesetak godina digao curu ispred nosa. Ili mu nije platio piće tko zna kad. Ili ga nije propustio na pješačkom prelazu. Klasika. A još ako taj netko o kome se priča ima nešto više materijalnih dobara od onoga koji priča…ihaaaaaaj! Zlo i naopako.Ogadili bi vam i rođenu majku.
Upravo došla s jedne takve kave. Ok, ne baš kave. I ne baš jutarnje. Kako se društvo osipalo, tako su priče bile žešće, o onima koji su baš otišli.
Jedino razumno što možete napraviti u takvoj situaciji, kad se rustikalno-ruralna sredina raspriča i raspojasa, je ostati zadnji za stolom.