Nisam baš sigurna da sam za pisanja ovih dana, ali, dajmo priliku slovima jer, glasu je ne dajem. A imam toliko toga da kažem. Imam toliko toga da vrištim.
Čudna stvar, u vremenima dobrim, loše odabire i gore odluke pokapamo na licu mjesta da nas ne ometaju u donošenju još lošijih i gorih. U vremenima lošim, kao što je vrijeme Korone, vadimo sve zakopano, prekapamo po kostima sjećanja i ohrabreni sa određene vremenske udaljenosti mislimo da imamo pravo na oprost. Jer je Sudnji dan ili nešto tome slično. Pa da se izmirimo na vrijeme, da održimo ravnotežu. A većina nas nije u ravnoteži već neko vrijeme.
Ili sam to samo ja?!