Pazi vamo, red u banci protegao se do vrata a blagajnica poznata kao Bič božji smješka se ko Djed Mraz na apaurinu. Primičete se drhtureći od straha nakupljenog godinama radeći transakcije na tom šalteru, spuštate glas do nečujnosti, i započinjete sa…molim Vas, ja bih…
Znam, znam…umilno cvrkuće ona , i gleda vas kao rođeno dijete, samo što vas ne uštipne za obraze od dragosti.
Slika druga. Vaš do jučer kum i poslovni partner, jeste, baš taj koji vam je zaveo ženu i doveo firmu do stečaja zavrćući vam onaj dio tijela koji se zove isto kao ono što koke nesu, došao jutrom do vas jadniji i pokajaniji od DeNira u Misiji, izbrojao vam sve do zadnje pokradene pare na stolić kraj jutarnje kave a ženu zadržao.
A može i ovako. Voljeno biće, kojem ste napokon odlučili otvoriti dušu i progovoriti o svemu što vas muči, nije zahrkalo snom pravednika dok ste još pročišćavali grlo i sklapali rečenice u glavi, ili nije reklo nešto tipa…ne zaboravi na čemu si dok se istuširam i nešto pojedem, pa kad se vratim, ako još budeš za priču…a ne! Širom otvorenih očiju sa bezmjernom ljubavi i suosjećanjem, s oba dlana na vašem licu prošaputalo je – imaš svu moju pažnju.
Invazija na moj način. 0 tome vam ja pričam.