Pravo je čudo kako nekoliko sati seljački zdravog i ničim prekidanog sna može utjecat na mentalno stanje kroničnog nespavača. Budite se odmorni i nasmijani (ovo nasmijani samo radi dramatskog efekta, ne budim se nasmijana ni kad znam da je taj dan plaća), spremni za nove radne podvige (pogotovo oni koji ne rade), i volite cijeli belosvetski svijet uključujući i bivšeg muža koji kaže da auto u stvari nije vaše i da je samo prometna na vaše ime. Uvijek mu možete reć da ni djeca zapravo nisu njegova već da samo nose njegovo prezime.
Dakle, budim se sretna i zadovoljna, kako i ne bi, king sajz krevet je cijeli samo moj. Protežem se mazno iako me nema ko vidjet i poželit, al’ to već nije tema. Nježno zagrlim jastuk (opet specijalni efekti, ustvari ga dižem s poda i mlatim po njemu da istresem prašinu prvo), i odlučim se meškoljiti do daljnjeg jer potomci su kod staramajke. Nitko ne traži doručak i ne gleda Garfilda u rano nedjeljno jutro, makar ne u mojoj kući. Mir i tišina, dobitna kombinacija koju treba iskoristit. Cijelih osam sekundi koliko je potrajalo.
Krik iz džungle odiže me od king kreveta i postavi u sjedeći položaj bez upozorenja. I potraja po mojoj slobodnoj procjeni dobra dva minuta. Ovo dijete bi jednom moglo potuć sve rekonde u ronjenju na dah, pomislim vraćajući se u horizontalu i zauzimajući prvobitnu poziciju. Sklopim oči u nadi, cijelu vječnost od desetak sekundi. Zveket stakla i lupanje vratnicama kuhinjskih ormarića ne izazva nikakav šok, samo potvrdi ono što sam već znala. Bračna svađa od sinoć kod susjeda nije završila željenim pomirenjem u krevetu, rat je nastavljen jutros svim sredstvima. Preko mojih leđa, jer s njima me dijeli samo zid. Brojim u sebi, baš onako kako me podučio onaj doktor što ideš kod njega kad te u stvari ništa ne boli al ti nije dobro, i vjerujem zdušno u sretne završetke. Već ću ja imati svoj minut mira nakon buđenja. Ponovo se opuštam u tišini (onaj mali sa drugog kata i dalje cvili al sad se to već može ignorirat), i…zvono na vratima. Izlijećem iz kreveta ko pobješnjeli Max u domaćoj produkciji, na ustima pjena, oči zakrvavljene, nokti na gotovs!
Šta da vam kažem, ako je istina da se svi Jehovini svjedoci poznaju među sobom, meni više nikad na vrata neće doći nijedan.